Matija Gubec

Vraga, iako je naslov dao naslutiti da će biti riječi o politiki - neće. Bit će riječi o butigi. Zapravo o puno butiga. U stvari o toliko puno butiga da se više ni ne zovu butige već CENTRI. Dobro je da nisu krila jer bi ipak odletjeli. Ovako su veliki i tromi pa ne mogu nikuda. Od tamo gdje jesu. A jesu svugdje oko nas. Na zapadu, na istoku, na jugu, a bome i na sjeveru se naziru. Zapravo, kada bi sve centre skupili na jednom mjestu, mislim da bi preplavili Sloveniju, susjednu nam državicu, a nisam siguran da ne bi zadirali lagano i na prostor Sloveniji susjedne državice - Austrije. Srećom, još nema dovoljno centara da se proširimo i do mađarske (iako neki mađarski centri već jesu kod nas) pa bi mogli sve centre jednostavno nazvati AU Centar (austro-ugarski centar). Naravno, za sve koji, eto, iz navedenog nisu još shvatili, radi se o tzv. shopping centrima. Ne krilima, ne liberima, ne playmakerima, već money takerima - shopping centrima.

Davno su prošla vremena kada si mogao ići u (tada se to zvalo kupovina) shopping i lijepo šetati od izloga do izloga. Proći tako pola grada i uglavnom se vratiti u prvi i kupiti (a valjda se sada kaže šopnuti) neku krpicu. Usput si mogao ući i u neki dućan, trgovinu (ilitiga store po sadašnjem) da dijete malo slini nad stvarima koje mu nećeš kupiti. Ukoliko se derište drzne nešto ipak tražiti da mu se kupi, mogao si mu lijepo odvaliti šamarčinu i reći nek se prestane zajebavati inače će još kod kuće dobiti batina. I ne bi te nikakvi ljudi (koje danas zovu zaštitarima) ružno gledali, zvali miliciju ili, nedaj Bože, izbacili iz dućana i prijavili socijalnoj službi. Čak, štoviše, tete u dućanu su uglavnom klimale u znak odobravanja vaših postupaka.

Isto tako, prošla su vremena kada se kupovalo na Ponterosu u Trstu (koji je, zapravo, ne zaboravimo, naš, ali su mudri talijani (koji nam odvajkada kradu stvari, još iz doba kad su opustušili cijelu južnu stranu Velebita) maznuli nam ga ispred nosa). Tada si u kupovinu mogao ići sa sladoledom u jednoj ruci, cigaretom u drugoj. I opet te nitko ne bi izbacio s Ponterosa ili ružno gledao. U Trstu si se mogao sporazumjeti s prodavačem (prodavačicom, jer, ne zaboravimo, donosi se zakon o izmišljanju svih naziva raznih funkcija i u ženskom rodu) iako su oni govorili sasvim drugi jezik. Takozvani, talijanski. A danas, iako u dućanima gotovo svi govore hrvatskim (ili većina bar tako misli) jezikom, teško se sporazumjeti kad te prodavačica (osoba koja prodaje nešto) gleda puna prijezira s mišlju zašto si baš ti i baš sad morao ući u baš ovaj dućan i sad ona mora baš nešto tebi prodavati...

Avenju mol, citi centar, kingkros, uvozničke galerije i centri (import - uvoz), kaptol kentar,metro, getro...šverc komerc, bantu import, čajna šop... Zar je potrebno išta više reći?

Uz sve to, uđeš u "store" (podsjetnik, trgovačka srednja škola je trogodišnja škola, di te uče prodavati, računati, tipkati na kasu i slično) gdje te dočeka milion (milijun) istih stvari različitih proizvođača. Iako su proizvođači različiti, svi se, ko po nekom kodeksu, drže sličnih cijena pa tako za traperice valja izdvojiti, brat-bratu (sestra-sestri) svojih, a dobrih sedamstotinjak kuna. (traperice: hlače od traper materijala (jeans) koje su u pradoba bile radničke hlače). Istu stvar na placu možete dobiti za sto kuna. I vrlo vjerojatno će izdržati koliko i one sedmerostruko skuplje. U svakom slučaju neće trajati sedam puta kraće. No, odlaskom u jedan od tih i takvih dućana ste pošteno napunili inozemnu blagajnu iz koje naša prodavačica s početka priče neće dobiti previše. Uz to će još raditi i nedjeljom...

Poanta cijele ove litanije je u sljedećem: treba ignorirati tzv. brendovsku odjeću, kupovati hrvatske proizvode, izbjegavati šoping centre i kupovati na dobar stari način, šetajući gradom. Ionako svi samo sjede za kompjuterom i čekaju srčani ili moždani jer jedu brzu hranu i ne kreću se dovoljno...

Stoga, ne idite u šoping nego u kupovinu i svakako se držite dućana i izbjegavajte šoping centre...

Na radost jednih i žalost drugih, živ sam i skoro zdrav. Moja obitelj spava. Supruga, voljena naravno, već odavno, a djeca samo što nisu... (poruka roditeljima: ukoliko želite da djeca idu na vrijeme spavati, nemojte im dati komp s pristupom internetu u njihovu sobu).

Vrijeme prolazi i teško je održavati blog uz sve obaveze koje me idu u životu. Ok, to je samo izgovor, no, dobar izgovor zlata vrijedi... al ne sja. Gledam kako mlađarija upravo diše blogove, a najveća mi je provala što svi žele imati što više "komova". LOL. Čovječe i onda se desi da netko komentira ovak: 1.bok (pa onda sljedeći komentar) 2. ja (pa sljedeći) 3. sam, 4. svratio (mada je uglavnom svratiLA), 5. na, 6. tvoj, 7. blog, 8. i baš, 9. mi, 10. je, 11. super .... i sad tako riječ po riječ nekoliko nesuvislih rečenica. O sadržaju samih blogova..... nemam komentara, s obzirom da ni ovaj moj blog ni bog zna kaj pametan (čak, štoviše, neki bi rekli da nije uopće pametan).

No, jedna druga stvar me u cijeloj toj priči veseli, a to je da su hrvacka djeca, eto, postala informatički osvještena (zapravo, s obzirom na nivo na kojem se koriste tom osvješćenošću, mogli bi reći da su informatički onesvješćeni). Jerbo ja još uvijek nemam pojma kako na blog nakeljit, recimo, fotku, dok ta djeca razvaljuju s posuđenim, prekrojenim i vlatitimsnagamaizrađenim blogovima. Svaka čast.

Nego gledam danas zasjedanje (ups, to je bilo jučer) hrvackog sabora i vid' vraga, za svako glasovanje bilo je 77 glasova ZA i 63 protiv ili u obrnutoj varijanti ovih prvih je bilo isto toliko PROTIV, dok je drugi dio u istom broju od 63 bio ZA neki prijedlog. I već vidim da će u svakoj utakmici koja će se odigravati u saboru pod polubudnim okom "suca" Bebića, rezultat biti 77:63 uz poneku iznimku na štetu ovih 63 koji eto se ne mogu uvijek oko svega složiti pa ni tih 63 nije uvijek 63 već se nađe netko tko, eto nije ZA, već je SUZDRŽAN. Super.

Danas gospon zastupnik neki, koji je to (eto ima i takvih) po prvi (a tko zna vjerovatno sudeći po inertnosti hrvackog glasačkog tijela, ne i zadnji) put postao saborskim zastupnikom (koji nije u pritvoru), podigao pločicu na kojoj je pisalo: "povreda poslovnika". Pa je onda rekao skrušeno kako je on tu prvi put, no da mu se čini da je onih 73 prekršilo poslovnik. Skupa sa sucem Bebićem. Onda je Bebić reko da mu neće uzet za zlo to što lamaće pločicom na kojoj piše: "povreda poslovnika" jer je on tu prvi put i da nema pojma što radi, pa će mu to oprostit...."ovaj put". Jerbo ipak je to bila prva sjednica hrvackog sabora. (kome smeta što pišem "hrvaCki, hrvaCka" i slično neka "C" čita "TS" i riješen problem). A eno, vidio sam i našeg "sude mi" Škoru. Nakon što je osjetio slast fotelje u jednoj izdavačkoj kući, odlučio je da mu treba veća i bolja fotelja, a di ćeš veće i bolje neg u hrvackom saboru. Svaka čast gospodinu "sude mi" Škori, čiji glazbeni rad izuzetno cijenim i poštujem, no do sada je većina glumaca, pjevača, sportaša i inih u saboru, našem, hrvackom, imala vrlo malu ili gotovo nikakvu ulogu. No, kada dođe i Glavaš kojeg ne puštaju na sjednicu iako je pravno on sad pod okriljem imuniteta, onda će mu bar "sude mi" Škoro moći zapjevati na uhu i razgaliti dušu. Ruku na srce, ovo što rade Glavašu je u najmanju ruku svinjarija. Glavaš, Merčep i mnogo mnogo drugih su bili ljudi koji su održavali naše dečke na bojišnicama i za koga bi naši dečki išli i u vatru ako treba. Žalosno je da se sad branitelji povlače po sudovima zbog političkih igara. Ne samo da su branitelje totalno obespravili, uzeli im sve benificije (u ime napretka i ulaska u Europu) već ih povlače po sudovima, šikaniraju ih i naprosto iz nječu. I to više od tri puta prije nego smo dočekali europskog pijetla da zakukuriče.... Eto, takav smo mi, hrvacki, narod.

Volio bih da znam ovdje postavit neku anketu pa da u njoj dam na glasovanje tko je veća ljiga od političara: za izbor bi (radi ravnopravnosti a i političkih stavova i osobnih pretenzija) bili jedan političar i jedna političarka. Tzv. koalicija koja je hrvackoj izmijenila život. Moš mislit. Nemrem ih vidjet. Slinili su nad foteljama od trenutka kada su završili izbori i legendarna mi je izjava: "mi ćemo se udružit s onim tko je jači". Eto na što se svodi logika naših političara i koliko su oni stručni u svojim političkim promišljanjima. ... Očito sam malo zahrđao jer sam u jednom postu prošarao nekoliko tema a niti jednu nisam odradio onako pošteno, hrvacki. No, eto, nakon užasno dugo vremena i ovo je za početak dosta.

I još jedna napomena za "mei".... naprvipogled@yahoo.com

Živi i zdravi bili.

Dragi moji.....svi vi koji ste me vec poodavno zaboravili i nitko ne pita gdje sam i sta je sa mnom...Dakle Vi, ja sam, na, kako kome, opce veselje i radost ziv i zdrav. Proteklih mjeseci bijah zaokupljen rjesavanjem nekih vaznih problema...sto egzistencijalne, sto socijalne, sto socijalno politicke, sto medjugeneracijske naravi. Ili prirode.
Kako god bilo, osjetih potrebu napisati par prigodnih rijeci povodom mog, jelte, povratka.

Situacija je i dalje standardna.....djeca spavaju, ,supruga, voljena naravno, isto, jedino ja tipkuljim po tipkovnici tipkajuceg i za to predvidjenog, dijela kompjutera, racunala, kalkulatora, racunara i sl. Nisam siguran da znam sto cu napisati, ali siguran sam u jedno. Djeca, bar do 18. godine, iako bih ja najradije da to nikada ne bude, ne bi trebala ili smjela pusiti. Djeco moja, mozda zvuci ironicno jer ja sam, onomad, poceo pusiti jos zapravo u osnovnjaku, pa mozda netko moze primjetiti da kaj ja imam govoriti o tome kad se moze ili treba ili smije poceti pusiti. No, naravno da pametni ljudi uce na tudjim greskama, bedasti na svojim, a budale ne uce nikako. Ocito je, s obzirom da ja jos uvijek pusim spadam u ove potonje. Ali, kako bih zelio da gro (koja dobra rijec) mladih ipak prodje zivot bez usranih bolnica, bolestina i ljekova, kako u mladosti, tako i u starosti, jer svi ce jednom doci u starije....ups, pardon,...zrelije godine, tako zelim da svi vi srednjoskolci dobro razmislite sta vam cigareta nosi. naravno i alkohol. Meni su moji roditelji govorili slicne stvari i ja sam odmahivao glavom, kaj oni znaju...no kako sam sad i sam roditelj, shvacam da su itekako znali sto govore. Vjerujte mi da sve sto sada slusate od svojih roditelja, dobro mozda ne bas sve, ali veliku vecinu stvari, govoriti cete i vi jednoga dana svojoj djeci. Ovo nije pridika niti pametovanje, ali, pazi sad....imas 15 god. Zapalis pljugu. ...u, al si fora, a priznajte da prva pljuga koju ste zapalili vam se itekako zgadila. Pa? sta je onda tu u toj pljugi dobro? Pa druga pljuga je isto bila gorka, losa i tjerala suze na oci....ni treca vam nije bas skodila, ali, pazi, morate se uklopiti u sliku koju o vama ima okolina...da ste face...odrasli. Djeco moja srednjoskolska.....vi ste djeca koja se do prije par dana igrala s autekima i lutkicama, a sada izigrava odrasle (citaj bedaste) (a u takve i ja sam spadam) ljude. nemojte si to raditi. Jer, jednom kada se navucete na dim pljuge, na alkohol i ne daj Boze na bilo koju vrstu droge....e, tu ste onda debelo zaglibili. Stoga, o.k. probali ste, eto, i to je to. Prvo, racunajte si koliko ce vam pljuge u zivotu odnjeti love, drugo racunajte koliko cete u zivotu zbog pljuga propatiti, sto zbog zdravlja, sto zbog drugih popratnih stvari. Siguran sam da 90 posto vas mladjih nije uspjelo do kraja procitati ovaj post, ali ukoliko je i 1 posto od onih 10 posto koji su procitali do kraja, odlucio ili odlucila razmisliti o cemu ja to, u ovo gluho doba noci, zborim, tada sam ucinio dobru stvar. Samo razmislite....Jer zivot je lijep, svaki dan kada se probudite, pogledajte se u zrcalo i vidjet cete odraz dobre, pametne i lijepe osobe vrijedne postovanja i uvazavanja. Hodajte uspravno, uzdignute glave i veselog pogleda...jer svaki dan sami vedrimo ili/i oblacimo.

Zelim Vam svima pun zivot vedrih i lijepih dana, prepunih ljubavi, osmjeha i veselja...
Zelim da zivite u slozi, zelim da sami sebe postujete i cijenite, jer tada ce vas i drugi postovati i cijeniti zbog toga sto jeste, a ne zbog toga sto se predstavljate onakvima kakvima bi drugi zeljeli da vi budete.

Nakon pe' sest mjeseci ne pisanja i ovo je previse.....


A moja obitelj spava li spava.....

Nekidan dobih ja na adresu svoju (tamo gdje stanujem) pismo. Kaze pismo da je od Erste....nesto. Super. Opet sam nesto duzan. Ajd da vidim kol'ko, rekoh sebi. Otvorim ja kuvertu kad tamo...... obavjestavaju me da sam ponosan vlasnik par tisucica bodova i, sukladno tome, par desetaka udjela u braniteljskom fondu dionica. Raznih. I onda viknuh ja supruzi svojoj, voljenoj naravno, rijeci u stilu: "jebote, dobio sam dionice!!!".
Supruga moja, voljena naravno, bas je bila prala sudje (kao i svaki dan, u vise navrata. Kad ne pere ves. Il kad ne pegla. Il ne uci s klincima. Il ne kuha rucak...)i nije cula niti jednu moju, kulturno slozenu, knjizevno izrecenu, socijalno izbalansiranu recenicu. A kako bi me i cula kad joj je pjena od "kupujmo hrvatsko" proizvoda za pranje posudja dosla do usiju i zacepila komunikacijski kanal prema istima. Stoga sam ja, usavsi u kuhinju, glasno ponovio svoju, vec prije recenu, recenicu: "jebote, dobio sam dionice!!!!".
Djeca moja, koja su bjesomucno tipkala po uzivajucim stapicima od igrajuce stanice iliti po joysticima playstation-a, samo su trzuli usima provjerivsi odnosi li se moja prekrasna recenica na njih, a posto je u recenici bilo manje od petnaest prostih rijeci, zakljucili su da se moja:"jebote, dobio sam dionice" recenica ne odnosi na njih i nastavili igrati ono sto sam vec spomenuo, istim zarom.
S obzirom da to da je moja supruga, voljena naravno, slucajno okrenula glavu i vidjela me kako zajapuren i izbezumljenih ociju u rukama drzim neki papir, na tren je zastala s pranjem sudja, napregnula svoje mozdane vijuge preko granice moguceg i izrekla recenicu koje se niti Krleza ne bi posramio: "kaje?" (inace, jos i danas ne mogu dokuciti, zapravo, svu dubinu, slozenost i ostroumnost te recenice. Neki mi prijatelji govore da je to iz supruge moje, voljene naravno, progovorio sam svevisnji.... ili svetresnji. Neki, pak, kazu da je to bio glas sudbine, a ima i nekih koji kazu da to nije bio glas s Udbine nego iz kuhinje jednog od zagrebackih naselja. Ne znam. Mislim da ce povijest reci svoj konacni sud o toj recenici.)

Bilo kako bilo, ja sam ponovio (jer ipak je ponavljanje majka ucenja) svoju recenicu:"jebote, dobio sam dionice!". Istog trena, jer je namirisala lovu, supruga moja, voljena naravno, prestala je s, vec rutiniranim, pranjem sudja, obrisala ruke, sjela za stol i pitala:"kol'ko?". E, tu sam se prenerazio od siline te njene recenice. No, prica ide dalje...
Ja, pokusavajuci govoriti sto smirenijim glasom, objasnjavam da sam dobio toliko i toliko bodova, pa da je to toliko i toliko udjela i taman htjedoh nastaviti dalje kad me supruga moja, voljena naravno, prekinula jos jednom u nizu mudrosti:"koliko kuna?" E, sad sam i ja zastao, u ocima mojim sjaj je postao bljedji, a zajapuren izraz lica mog polako se pretapao u, najprije blago, a kasije potpuno, teleci izraz. Jer sve mi je to licilo na "game, set i match" u izvedbi moje supruge, voljene naravno. U njenoj je to, pak, interpretaciji bilo:"kaje,kol'ko i koliko kuna". Sjedoh za stol, jer stajat' vise nisam mogao. U glavi mi se stalno vrtilo to posljednje pitanje i odzvanjalo je mojom, sada vec potpuno, praznom lubanjskom supljinom...."koliko kuna?....koliko kuna?...koliko... Nisam si mogao pomoci. U moje ocne supljine navrle su suze. Od nemoci. Neznanja. Zbunjenosti. Skupio sam posljednje atome snage, podigao pogled prema supruzi svojoj, voljenoj naravno, i zaustio: "neznam." Bio sam svjestan i prije nego se dogodilo, da ce moja supruga, voljena naravno, posprdno se nasmijati, odmahnuti rukom i krenuti ponovo prati sudje (jer je u medjuvremenu mladji sin pojeo eurokrem i praznu teglicu i zlicu odlozio u sudoper). Djeca su i dalje spanala plejku, zena je i dalje prala sudje, a ja sam ostao sam. Sam sa svojim mislima. S propalim nadanjima o poboljsanju zivotnog standarda. S tisucu upitnika...A u ruci mi je i dalje bio papir iz kuverte koje je poslala Erste...nesto kojim me obavjestavaju da sam ponosan vlasnik par tisucica bodova i, sukladno tome, par desetaka udjela u braniteljskom fondu dionica...

...to be (or not to be) continued...

Djeca, nakon sto su cijeli bozji dan proveli igrajuci igrice na plejstejsnu, vec spavaju snovima pravednika. Supruga, voljena i ljubljena naravno, takodjer. Nije ni cudno kad ustaje u pol sest, pa pici na posao, pa na poslu, umjesto da vrijeme za pauzu provede s frendicom na kavi, ode na plac po potrepstine za rucak, pa s posla jos skoci u banku (ukoliko se u tu i toj slicne novcarske ustanove moze uci, jer nikad se nezna koliko dugo traju ocevidi nakon razbojstva), pa pokupi dijete koje cijeli dan cami u skoli u dnevnom boravku, pa dodje doma i odma pocne kuhat rucak jer djeca vicu da su gladni, ali da ne bi ovo ili ono i zakaj moraju jest bas ovo kad bi oni jeli ono, pa brzo stavi ves u perilicu, pa onaj ves koji je vec opran odnesi da se susi i usput skini onaj ves koji se osusio i odi ga ispeglat, pa pripremi sta ce djeca sutra obuc, pa vidi jesul svi napisali zadace, pa malo i uci s djecom, pa doso muz doma, pa mu daj jest jer, jebote, on cijeli dan radi i dodje umoran doma. A u k.... Ko je ovdje lud?

No, bilo kako bilo, svi moji dragi ukucani, moja voljena obitelj spava. A ja ne.

Bojim se da ne propustim kakvu kvalitetnu policijsko-kriminalisticko-kriminalnu potjeru kroz moju ulicu. I onda da tek drugi dan doznam da je u mojoj blizini bilo neko sranje. A mog'o sam uslikat krimose kak bjeze. Il murju kak bjezi za ovim prvima koji, pak, bjeze od onih koji bjeze za njima. I ondak sam mog'o slikat kak krimosi padaju. Nicice. Mrtvi. Ladni.

Oni, mislim krimosi, su zapravo uvijek mrtvi ladni. I kad odluce da ce usetat u banku (il' slicnu novcarsku ustanovu), mahat pistoljima i drugim pucaljkama, prijetit jadnom narodu koji tamo zaradjuje za svoj kruh, maznut par tisucica kuna i to poslije spickat na drogu, lake zene i zajebanciju. Pa kad mogu to sve mrtvi ladni, nek i posljedice podnesu mrtvi ladni, a sto se mene tice nek mrtvi ladni i ostanu. Zauvijek.

Kaze murja, ko da se opravdava, da je jucer postupila po svim zakonima i propisima i da nisu presli svoje ovlasti. Ma kome se to murja u ova vremena treba opravdavat'? Covjece, ma ne da su trebali pucat, nego su trebali tenkom razvalit ona dva kretena od kriminalaca. I razapet ispred svake banke u zg po jedan njihov dio kao upozorenje svim ostalim kretenima krimosima. Jebe mi se za one krimose koji kradu sljunak na mjestu na kojem ne bi trebali krasti taj sljunak. Jebe mi se i za krimose koji prevare drzavu za PDV ili one koji svercaju petsto milijona slepera cigareta. Mene muce ovi sto masu pistoljima pred nosom necijih majki, koji ubijaju necije oceve il' sinove. Koji obitelji ljudi ni krivih ni duznih, ostavljaju bez oca, brata, sina... Pa, krimosi, shvatite da mozda upravo pucate u nekoga tko vam je omogucio da zivite u ovoj zemlji, tko ju je branio svojim tijelom kako bi vi danas mogli krast!!! Mozda pucate u prijateljevog brata, papci jedni. Kriminalci, budite toliko cool i provalite u novcarsku ustanovu kroz podrum, propilite zid, zaobidjite sve suvremene alarme, maznite svu lovu koja se nalazi u trezoru i nestanite neopazeni. Pa to je pravi kriminalac. A ne ovako. Pa u tim vasim potjerama i pohodima moze stradati dijete. DIJETE!!!!! I sta onda? Tri oce nasa i par zdravo marijo te godina dvje u zatvoru ce ispravit sve,a?

Jebe se politicarima za sva ta sranja. Oni niti ne idu u novcarske i slicne ustanove jer sve racune placa netko drugi, stoga ih nije strah od pljacki. Ne hodaju ulicama, jer ih voze vozaci u skupim kolima koja trose skup benzin, pa ih nije strah niti ulicnih potjera i pucnjava. Njih je briga jel ce im se isplatit novci za prijevoz od kuce do sabornice il' nece. I ja putujem svaki dan u sabor. Moji sabor je sabor sljakera koji rade u mojoj firmi. Pa ne mogu dobiti naknadu putnih troskova u visini od 6 'iljada kuna. Nego samo 300 kn. Mjesecno. A placa mi je deset puta tolika. I ipak mogu prehraniti svoju obitelj i ponekad si priustiti odlazak u kino il' na pizzu. A ovi gore uz place od 15estak i vise tisucica kuna, jos suze rone za par tisucica. A za isnos manji od njihovih putnih troskova, policajac na cesti svaki dan izlaze svoje dupe i glavu kako bi stitio jadan puk od kriminalaca, pa ti vidi...

Radni dan je vec poceo. Tijekom noci imao sam sastanak s cudnim ljudima iz ministarstva znanosti i paranormalnog. Jos uvijek sam pod dojmom tog sastanka. Nevjerojatne stvari su mi napricali... (napomena...ubuduce u radni dan svakako ubaciti pranje ruku...istrazivanje je pokazalo da narodne mase traze takvo djelovanje...) ...

Cetvrtak, dvadesetpedesetdevet. Kolegij izbornog stozera je upravo zavrsen. Iznesena izvjesca s obavljenih sastanaka tijekom dana.

- Sastanak s policijom: suradnja zadovoljavajuca, postoje izvjesni problemi s financiranjem ali o tome ce se jos pregovarati. Dogovorena dugorocna suradnja.

- Sastanak s djelatnicima iz ministarstva obrazovanja: Treba ustanoviti ekspertnu skupinu koja ce pripomoci daljnjem razvoju medjusobnih odnosa. Odnosi ocijenjeni od jedan do pet, kako u kojem podrucju. Poduzet sve sto je u mojoj moci kako bi se unaprijedili odnosi izmedju mog stozera i navedenih djelatnika. Ustanovljeno da kuverte plave i bilo koje druge boje vise ne rade kako su nekada radile. (napomena...provjerit u Lipa Millu jel mozda problem u kvaliteti kuverti)

- Sastanak s predstavnicima poslodavaca: Poslodavci trazili razumjevanje posloprimaca. U suprotnom zaprijetili raskidanjem dosadasnjeg ugovora i upozorili kako bi moglo biti financijskih problema. Posloprimci uputili ostru protestnu notu, ali poslodavci nemaju sluha. Sutra nastavit pregovore.

Dan privodim kraju. U stozeru uobicajeni zamor i guzva. Na svima se primjecuje umor. Tezak dan uzeo je danak. Clanovi izbornog stozera s nestrpljenjem ocekuju kraj jos jednog napornog predizbornog dana...

Danas sam ustao u nulasestcetrespet. Odma po dignucu im'o sam sastanak radnog kolektiva, doduse u krnjem izdanju jer je 50% moga stozera jos spavalo. Krenulo se zustro. Bez dlake.Na jeziku. Izneseno je sve. Bez zadrski i prijetvora. Na trenutke se cinilo bezizlazno. No, s protekom vremena izlaz se poceo nazirati. Prva stavka dnevnog reda bila je uskoro iza nas. Prije druge stavke, u zraku se osjecao miris nevolje...I tako nekoliko puta. Brzo smo preskocili drugu stavku jer sam se 'itno mor'o javit' na telefon koji je zazvonio u prostorijama za higijenu, a za ovu kampanju pretvorene u stranacki klub. Pogledom na pokazivac proteklog vremena, ustanovio sam da je bez dvojbe nulasestpedeset. Vrijeme je neumitno prolazilo. Sekundu po sekundu. Znoj mi je curio s cela. Ja i sat. Oci u oci... ... ... ... ... ... Cetvrtina izbornog stozera zahtjevala je da se hitno ode na policiju. Polovina stozera jos je nedostajala. Sta da radim? Slijedio sam instinkt. I glas cetvrtine stozera koji je vec bio na vratima i prodornim glasom bijesnog puka izvikivao "KASNO JE! KASNO JE" i jos neke parole poput "J.... TI M...., zakasnit cu!!!" Ponukan krestavim glasom, trgnuh gutljaj hladne kave i zaputih se prema sluzbenom automobilu parkiranom ispred izbornog stozera. Pola izbornog stozera i dalje nedostaje....a pola je u sluzbenim vozilima. Energicnim pokretima zatvaram vrata sluzbenog vozila i histericnom (ali sigurnom) voznjom stizemo ispred policije. Na sluzbenom vozilu upaljena su sva cetiri pokazivaca smjera...otvaraju se vrata suvozaca i cetvrtina mog izbornog stozera odlazi na policiju. Izvjesce o tome kako je protekao osmosatni sastanak u prostorijama policije dobit cu na popodnevnom sastanku kolektiva. Nakon sto je cetvrtina mog izbornog stozera otisla bavit se problemima u policiji, zaputio sam se sluzbenim vozilom nazad u stozer gdje se u medjuvremenu pojavila, prethodno nedostajajuca, polovica izbornog stozera. U stozeru nered, neposluh i konfuzija. Naravno da je, cim sam usao, zavladao red, rad, disciplina i poslusnost. Brzo smo se organizirali jer je pred nama bio jos sastanak s djelatnicima iz ministarstva obrazovanja. Tezak, dug i mukotrpan. Sluzbenim vozilom sada smo vec jurili prema zgradi u kojoj su se nalazili djelatnici istog ministarstva. Pola moga stozera (i to onaj strucni kadar) otisao je odraditi taj sastanak. Izvjesce s tog sastanka takodjer ocekujem u popodnevnim satima. Sada je bilo nulasedamcetrespet i ja sam u sluzbenom vozilu jurio odraditi jos jedan sastanak. Sastanak s predstavnicima poslovavaca. I taj je sastanak trajao prilicno dugo. Bio je iscrpljujuc, bilateralan i na trenutke konstruktivan. Izvjesce o tom sastanku podnjet cu na popodnevnom kolegiju izbornog stozera. Sada je petnajstcetrespet i sluzbenim vozilom krecem prema izbornom stozeru...

Dosta mi je politike i politicara. Evo ih, gmizu iz svojih skupo uredjenih vila, kuca i stanova. Opet. Gmizu ravno u vase domove, na ulice vasih gradova, u vase ducane, novcanike. U vasu podsvjest. Govore svim znanim i neznanim jezicima. Obracaju vam se, gledajuci vas u oci i drzeci ruke u vasim dzepovima. Smiju vam se s promidzbenih plakata. Vama. Smiju se kako ste glupi. Kako cete im omoguciti bolji zivot.Opet. Vrhunac patetike je Suzana koja se nekolicini frisko opranih i navrat/nanos skupljenih Roma u zagrebackom HNK-u obratila s par nemusto procitanih rijeci na romskom jeziku. Ej. Suzana. A Sanader obecao da ce stambeno pitanje Roma biti prioritet i da se ima pomoc Romima na sve nacine. Sanader. E, ukurtapas varenika. A koji cu k.... ja dobit ko branitelj? Di su moje dionice koje cekam vec skoro deset godina? Di su nestale sve moje privilegije...kojih, ruku na srce, i nije bilo blog zna kaj. Evropa rece...nemos imat u drzavi povlastene. Ima svi da placaju PDV i carinu na kola. I drzava, brze bolje, ukide braniteljske povlastice na uvoz automobila. Ko je iskoristio iskoristio. Ko nije...magarac bio. A nije mogla drzava naci nacin da se braniteljima refundira taj PDV kroz neke, nesto, neznam bilosto? Pa onda Evropa rece...nemos imat nagrade za dugogodisnji rad nego svima jednako...i drzava, brze bolje, poce da razmislja o tome da isto ukine. A nece jebena Evropa rec...gle kako vam u toj kiflici ljudi imaju male place pa da drzava omoguci da place budu na evropskom nivou. Nece jebena Evropa rec...gle kako vam bijedno zive penzioneri, pa da drzava, brze bolje, skoci i odredi da penzioneri imaju vecu penziju. Pa da nas sve drzava iznenadi, pa da bez da joj Evropa, jebena naravno, na to ukaze, i recimo smanji troskove drzave za bar trecinu,ha? Ne bi to nasa drzava jer onda oni koji pobiru vrhnje vise ne bi imali za uzdrzavanje po par bivsih zena, za skolovanje djece na prestiznim i skupim svjetskim ucilistima, ne bi imali za par privatnih i par sluzbenih vrhunskih automobila, za skupocjene slike, za druge umjetnine, za putovanja po svijetu, za parsto pari cipela i zeninih haljina, za darove ljubavnicama...

Dnevnik
E, to je posebna prica. To je izvjesce PolitBiroa, a ne dnevnik. U svakom je....m prilogu samo politika i crna kronika. Isto kao i u novinama. Od ostalih vijesti...vijesti iz Zagreba. Pa jel Hrvatska, jebemu, svedena samo na Zagreb. Eventualno, a to mora biti stvarno nesto sto se ne moze zaobici, tu i tamo stigne neka vijest iz ostatka kiflice. Obicno iz Splita. Ili Rijeke. Rijedje. Osijeka...ponekad. Dnevnik i ostale informativne emisije bi trebale zapocinjati svoje blokove rijecima....Vijesti za HDZ. Nakon toga vijesti ZA SDP. A imamo i vijesti za CHEALIHD. Jer ionako te vijesti gledaju i gutaju samo akteri tih vijesti. Pa je lijepo Suzana namjestila svoj VCR da snima sve informativne emisije kako bi poslije uzivala u svome nastupu pred Romima. U HNK.

I kaj sad?
Ovaj veli da ce spojit Zagorje sa Zagrebom. Ova druga veli da je upravo ona blogomdana za gradonacelnicu. Onaj treci ce radom i postenjem...aha. Cetvrti veli da su svi ostali lopovi i da je jedino on posten i kao takav jedini podoban i pogodan za gradonacelnika. Ma steram ja njih sve u .... . Sve su to vlastoljubivi, egocentricni i, nerijetko, zbunjeni ljudi. A kad bi politicari bili volonteri...da li bi se onda svi ovi natjecali za ova prestizna i dobro placena radna mjesta. Aha, brus. Mos' mislit. ... I kaj sad svi imaju svoje izborne blogove. Da nas i tu truju...ma uopce mi se ne da pisati i trositi rijeci na, na...ma nemam rijeci i stoga cu demonstrativno prestati pisati ovaj post...

Laku noc.....rvaCka

E, da, od sutra i ja pokrecem izborni blog....

"E da mene bar oce inspiracija puknut. Sad kad sam na onoj jebenoj listi imam tremu i ne mogu se jednostavno opustit i srat ko i inace:) Razmisljao sam otvorit jos jedan blog i ona anonimno i opusteno kenjat u njemu, i kroz par tjedana ga dignut na kul listu, i onda to ponovit jedno 10 ili 20 puta tako da trecina kul blogova na kul listi bude mojih. Problem je jedino sto mi se neda. Imam pametnijeg posla. Naprimjer gledanje star trek eterprajza. Jos su mi ostale 3 sezone. Gad dem. Stvarno bi trebao nekoj usputnoj trebi napravit mulca il' dva tako da se imam s cime bavit jer ovako vise ne ide. Fala bogu ide ljeto. Ne veselim se ljetu toliko radi kupanja i suncanja, mada se veselim i tome, nego se vise veselim sto nam dolaze tursiti i turistiknje. Turistkinje kao potencijalne druzice, a turisti da im izbijemo lovu. Postala nam je navika svako proljece kemijat kako okrenut lovu i proslo ljeto je bilo dobro, a ove godine isto imamo gadan plan. Jedva cekam da se pokrenemo jer mi je stvarno dosta blogovanja, televizije, filmova, i star treka. I kise. Nadam se da ne zamjeras sto koristim tvoj blog za svoja ispucavanja. Eto doslo mi da pisem pa se ne mogu zaustavit. Prsti samo lete. Slobodno ti izbrisi ako ti nije po volji. Necu se ja ljutit :) E jos samo nesto da ispricam, posto ne koristim svoj blog ko dnevnik pa cu onda iskoristit prilku ovdje. Setam ja psa jutros, kad evo ti ga jedan ogroman njemacki ovcar, doleti od nikud, i oce mi sevit mog zutog ljepotana. Ne moram napomenut da je moj isto muski, i naravno, to mu bas i nije bilo po volji. Sreca da sam sa psima na 'jebem ti mater' pa me nije bilo strah razdvajat ih u toj frci. Ovom ovcaru gazde nigdje na vidiku. Ima ogrlicu al nema nikakvu markicu. Ja lud. Sav onako blatan i znojan (jer se to sve odvijalo u parku poslije kise) pokusavam ih razdvojit koliko mogu ruke rasirit i nikog da mi pomogne. Ovaj ovcar bio neki vrlo snazan madrfakr, i stvarno sam imao hard tajm drzat ih na udaljenosti, a i bio sam sve umorniji. Srecom moj je dobricina pa ne napada nego se samo brani. I tako vezem ja ovog ovcara na svoju vodilicu i sad idem kroz naselje tako sa dva psa, i sve strahujem da se moj ne zaleti za nekom kujicom negdje. Proljece je, i izgleda da se sve tjeraju 3 put dnevno. Ova stoka od ovcara nateze ko neodgojena stoka. Nakon uzaludne potrage za gazdom, odlucim se vratit u park gdje smo ga susreli i odlucim ga vezat na livadici uz prolaz gdje ga svi vide, pa ce ga neko valjda prepoznat. Ne mogu ga pustit jer odmah budala skace na mog. E sad, to bi bio super plan da sam nasao bilo sta za vezat ga. Nema niceg. Sajla, spag, zica, lijana... nista. Na kraju nadjem kraj smeca komad zute trake, one zute plasticne kojom se ogradjuju kanali na gradilistima na kojima pise oprez. Smotam na dva tri puta i vezem mrcinu. Sav sretan npokon odahnem i krenem dalje, al jebiga, ovaj tenk je u dva trzaja skoro srusio tanko stablo, lai je ipak traka popustila prva, i evo ga opet na fajt. Zderem ga nogom u rebra da se smiri i opet ga vezem. Nema mi druge nego odvest ga doma. I tako on na lancu, moj lagano kaska ispred nas, sav pomalo sjeban jer ne konta sto ja imam vodit ovu bestiju s nama doma, ali ipak kuzi da neki vrag nije u redu pa suti i ne buni se previse od ljubomore kao sto inace radi. Nakon 20 minuta hoda i navlacenja napokon dodjem doma i svog uvalim u ogradjeni vrt iza kuce gdje inace stoji, a odvezem ovcara. Ja sam zamislio da ce ovaj sad ostat pred vratima vrta gledat ovog mog kako lezi na daskama i pijucka vodicu i kulira, ali neeee. Ovaj ne pet ni sest nego okrene se i ravno zamnom!!! Sad sam mu ja nekakav gazda. Ma sta si je taj zabrijao u glavi?!?! Idem ja malo lijevo, malo desno, djir po parkiralistu i cekam da ovom padne na pamet da ode negdje... da se vrati doma, bilo sta... ali neee... on uporno ide zamnom, i kad ja stanem - on stane i gleda me. Nis. Dopizdiolo meni sve to skupa. Veç sam vani preko 3 sata i dosta mi je zajebancije, plus toga pun sam blata i odvratno zelim pod tus. Odem doma i zalupim ovoj mrcini vrata pred nosom. Jedno 2'0 minuta je cekao ispred vrata i na kraju odustao. Kasinje mi susjeda rekla da opet bio nakon jedno sat vremena i desetak minuta sjedio pred kucom. Bilo mi ga zao. Jebiga. Ko mu kriv kad je agresivan. Nadam se da je sad dobro i da je naso put kuci... valjda ga necu opet sutra srest."